Dočekale su nas ljubazne djevojke, Saška i Dina koje su nam ispričale svoje životne priče, a saznali smo i neke detalje o zajednici: u zajednici žive i muškarci i žene, nema psihologa, niti bilo kakve profesionalne pomoći. Kako u zajednici nisu svi iste nacionalnosti (npr. Saška je iz Srbije, a Dina je odrasla u Engleskoj), službeni jezik je talijanski. Nakon njihovih zanimljivih i poučnih priča, uputili smo se u obilazak svinja, krava i magarca o kojima se članovi zajednice brinu.
Pozdravili smo se sa djevojkama i krenuli u Varaždin. U autobusu nam je gospođa vodič ispričala o Varaždinu, njegovoj povijesti, te o poznatom Varaždinskom groblju. Autobus se zaustavio pred ulazom u groblje i mi smo dobili 15-ak minuta da malo „pronjuškamo“ po groblju. Zatim smo se zaputili prema središtu grada kako bismo vidjeli Stari grad Varaždin, kip Grguru Ninskom i glavni gradski trg.
Pošto su nas razrednici obavijestili da imamo 90 minuta koje možemo iskoristiti na bilo koji način, od razgledavanja grada do grijanja u kavani „Grofica Marica“, podijelili smo se u manje skupine i razbježali. Većina nas se, ipak, odučila za čaj u „Grofici Marici“. Svi smo poštivali dogovor, te smo se za sat i pol našli ispred gradske vijećnice i uputili se prema autobusu koji nas je čekao ispred groblja, jer je bilo vrijeme za povratak. Oko 16 sati smo uletjeli u zagrebačku prometnu gužvu tipičnu za petak, te smo shvatili da se ovaj poučan izlet bliži kraju. I stvarno, za kojih 20-ak minuta smo se zahvalili vozaču na sigurnoj vožnji, izašli iz autobusa i uputili se našim domovima.

Marta Kostelić, 7.a