Potoku koji šumom teče
Oprezno priđe jedan jelen
I napivši se vode reče:
– Potok je kao šuma zelen.
Kraj stijena potok dalje teče
O kamena se lomeć rebra,
Skakutajući zeko reče:
– Potok je ovaj sav od srebra.
Kroz polje potok dalje teče
Pod vedro nebo izašav,
A lastavica ozgo reče:
– Potok je kao nebo plav.
I potok dalje teče, teče,
Nad njim oblaci bijeli stoje,
Lebdeći bijeli leptir reče:
– Potok je ovaj bijele boje.
S mnoštvom zvijezda dođe veče,
Ugasi svoje boje dan,
Plašljiva srna tiho reče:
– Gle, sav je potok ozvjezdan.

– Uh, ma što je s mojim čarapama?
Jesi li ih gdje vidjela, mama?
– Da, vidjela sam jednu bijelu vranu,
Gdje ih nazuva jutros na tavanu!
– Olovka mi je sinoć ovdje bila,
A sad je nema. Gdje se samo skrila?
– Ah, da sjećam se:
Mačak je svom pokojnom djedu
Pisao pismo,
A gdje ju je metnuo –
to vidjeli nismo!
– Šal sam ovdje negdje ostavio,
Reci, mama, gdje bi on sad bio?
– Jutros prođoše dva šarena zeca
Kažu, treba im za put do Mjeseca.

Dohvati mi, tata, mjesec,
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, mjesec,
Da ga rukom taknem ja!
– Mjesec mora gore sjati,
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti,
Put zvijezdama svijetliti,
Da zvjezdice kući znaju,
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati,
Da zec vidi večerati,
Da jež vidi putovati,
Da miš vidi trčkarati,
Da bi ptice mogle spati,
I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.