Susret koji se nije planirao – ali se dogodio u srcu

U okviru Erasmus mobilnosti u Istanbulu imala sam priliku doživjeti nešto što nije bilo zapisano u programu, ali je možda bilo najvažnije iskustvo cijelog putovanja.

Susret.

Ne susret institucija.
Ne susret kurikuluma.
Ne susret sustava.

Nego susret ljudi.

U školi domaćina upoznala sam religijsku učiteljicu islamskog vjeronauka. U prostoru koji mi je bio stran, a istovremeno duboko poznat, dogodio se trenutak koji ne pripada ni jednoj religiji posebno, nego pripada čovjeku.

Stajale smo jedna pored druge – ona, učiteljica koja djecu uvodi u svijet islama, i ja, vjeroučiteljica koja djecu uvodi u kršćansku vjeru.

I ništa nije bilo suprotstavljeno.

Nije bilo potrebe za objašnjavanjem.
Nije bilo potrebe za uspoređivanjem.
Nije bilo potrebe za obranom.

Bio je samo pogled.
I osmijeh.
I tišina koja razumije.

U tom trenutku postalo mi je jasno: ono što učimo djecu možda nosi različita imena, ali ono iz čega učimo – isto je.

U našoj školi u Zagrebu, iako postoji i islamski vjeronauk, takav susret između mene i kolege koji predaje islamski vjeronauk još se nije dogodio. Djeca dolaze, prolaze, slušaju, uče, ali odrasli ponekad ostaju u svojim prostorima, odvojeni ne zidovima, nego navikom.

Ovaj susret u Istanbulu nije bio velik događaj.
Nije bio organiziran.
Nije bio služben.

Ali bio je istinit.

I možda baš zato važan.

Jer djeca ne uče samo ono što im govorimo. Uče ono što živimo.

Ako želimo učiti djecu poštovanju, otvorenosti i vjeri, to mora biti vidljivo i između nas odraslih.

Ovaj zagrljaj dviju učiteljica nije bio susret dviju religija. Bio je susret dviju žena koje rade isti posao – vode djecu prema smislu, prema dobru, prema nečemu većem od njih samih.

I možda je to ono što Erasmus zaista jest.

Ne razmjena znanja.
Nego razmjena čovječnosti.

U susretu drugoga, prepoznala sam isto.

Susret dviju učiteljica – susret koji nadilazi razlike.

Ivana Šokota, mag. theol.