Osnovna škola Grigora Viteza Zagreb

Dragi učenici, roditelji i članovi naše školske zajednice,

potaknuta događajima koji nas ovih dana zabrinjavaju, želim podsjetiti na ono što je u zaštiti djece najvažnije: prisutnost, povezanost i pravodobno traženje pomoći.

Sigurnost djeteta ne počinje na školskim vratima niti završava školskim zvonom. Ona se svakodnevno gradi u obitelji, školi i zajednici – načinom na koji razgovaramo, rješavamo sukobe, postavljamo granice, pokazujemo poštovanje i reagiramo kada primijetimo da nekome nije dobro.

Našu školu gradimo kao sigurno, uključivo i podržavajuće mjesto. Provodimo preventivne aktivnosti, razvijamo emocionalnu pismenost, učimo djecu nenasilnom rješavanju sukoba, međusobnom poštovanju, odgovornosti i traženju pomoći. Posebno njegujemo zajedništvo i osjećaj pripadnosti jer je djetetu važno znati da je viđeno, prihvaćeno i da se ima kome obratiti. Vrijednosti kojima učimo djecu nastojimo potvrđivati i vlastitim primjerom.

U tome su nam roditelji nezamjenjivi partneri. Kućni odgoj, jasne i dosljedne granice, zanimanje za djetetove odnose i svakodnevicu te spremnost da ga saslušamo bez brzog osuđivanja važni su temelji njegova razvoja. Pitajmo djecu ne samo kakvu su ocjenu dobila, nego i: „Kako si?“, „Je li te nešto povrijedilo?“, „Jesi li zbog nečega ljut ili zabrinut?“, „Trebaš li moju pomoć?“.

Obratimo pozornost na nagle ili dugotrajnije promjene: povlačenje, izraženu razdražljivost, strah, beznađe, teškoće sa spavanjem, odbijanje škole, prijetnje sebi ili drugima te neuobičajeno zanimanje za opasne predmete. Nijedan pojedinačni znak ne znači da je dijete opasno, ali jest poziv da zastanemo, razgovaramo i po potrebi zatražimo stručnu procjenu. Prijetnje i saznanja o mogućoj opasnosti ne smiju se prešutjeti ili odbaciti kao šala.
Ne čekajmo da teškoća preraste u krizu. Traženje pomoći nije slabost ni roditeljski neuspjeh – ono je znak brige, odgovornosti i snage.

Učenici i roditelji koji osjećaju zabrinutost, strah ili primjećuju da je djetetu potrebna podrška mogu se s povjerenjem obratiti školskoj psihologinji. Za razgovor nije potrebno unaprijed znati objasniti problem. Dovoljno je reći: „Zabrinut/a sam.“

Nitko ne bi trebao ostati sam sa svojom teškoćom. Sigurnost nisu samo pravila i zatvorena vrata. Sigurnost je i spoznaja da će nas, kada progovorimo, netko čuti, ozbiljno shvatiti i pomoći nam.

Čuvajmo jedni druge – razgovorom, pažnjom i pravodobnom podrškom.

Školska psihologinja

Na poveznici možete pročitati savjete za roditelje Kako biti podrška djetetu nakon tragičnog događaja koju je objavio UNICEF Hrvatska.

Dragi učenici i roditelji,

veselimo se početku nove školske godine i ponovnom susretu u našoj školi.

Nastava za sve učenike od 2. do 8. razreda počinje u 8:00 sati. Učenici će prvoga dana imati tri nastavna sata. Prva dva sata bit će sat razrednika, a treći sat održat će se prema rasporedu koji će učenici dobiti.

Prvoga dana nastave učenici trebaju ponijeti školsku torbu, pernicu i bilježnicu za bilješke kako bi u torbu mogli staviti udžbenike koje će dobiti.

Prvoga dana nema školskog doručka ni produženog boravka.

Posebno se veselimo našim najmlađim učenicima. Prijem prvašića održat će se u 11:00 sati.

Svim učenicima želimo sretan i uspješan početak nove školske godine, puno novih znanja, lijepih trenutaka, prijateljstava i školskih uspjeha.

Dobro nam došli i sretno u novoj školskoj godini!

Odbrojavamo posljednje dane ljeta… Školske torbe polako se pune, pripremaju se pernice i bilježnice, a budući prvašići s uzbuđenjem, znatiželjom, ali ponekad i s malo straha očekuju svoj prvi dan škole.

Sjećam se kada se moje dijete vratilo kući nakon prvog dana škole vidno razočarano. Pitala sam je što se dogodilo i zašto je nezadovoljna, a ona mi je sasvim ozbiljno odgovorila:
„Nismo učili ni pisati, ni čitati, ni brojati.”

Očekivala je da će škola početi odmah i da će već prvoga dana naučiti nešto veliko i novo. Taj mi je trenutak ostao u lijepom sjećanju, ali me podsjetio i na to koliko djeca mogu imati različita očekivanja od prvog dana škole. Zato je dobro razgovarati s njima i objasniti im da su prvi dani namijenjeni upoznavanju učiteljice, novih prijatelja, učionice i školskih pravila, a da će čitanje, pisanje i računanje učiti postupno.

Polazak u prvi razred velika je promjena za dijete, ali i za cijelu obitelj. Priprema za školu ne znači da dijete prije prvog dana mora naučiti čitati, pisati ili računati. Mnogo je važnije pomoći mu da se osjeća sigurno, sposobno i spremno zatražiti pomoć kada mu je potrebna.

Kako možete pomoći djetetu?

Postupno vratite dnevnu rutinu.
Nekoliko tjedana prije početka škole počnite ranije odlaziti na spavanje i buditi se u vrijeme približno školskom rasporedu. Predvidiv ritam spavanja, obroka, igre i odmora pomaže djetetu da se lakše prilagodi novim obvezama.

Razgovarajte o školi mirno, pozitivno i realno.
Pitajte dijete kako zamišlja prvi dan, čemu se veseli, što ga zanima i postoji li nešto što ga brine. Nemojte umanjivati njegove osjećaje riječima poput: „Nemaš se čega bojati.” Umjesto toga možete reći: „Razumijem da ti je sve novo. Učiteljica i drugi odrasli u školi tu su da ti pomognu.”

Upoznajte dijete s onim što ga očekuje.
Prošećite putem do škole, pokažite mu školsku zgradu i razgovarajte o tome kako bi mogao izgledati prvi dan. Kada dijete unaprijed zna barem dio onoga što ga očekuje, nova situacija postaje predvidljivija i manje zastrašujuća.

Potičite svakodnevnu samostalnost.
Dopustite djetetu da samo odjene jaknu, obuje obuću, koristi toalet, opere ruke, otvori bočicu ili kutiju s užinom, pospremi svoje stvari i prepozna vlastiti pribor. Jednako je važno da zna jasno reći što mu treba i obratiti se odrasloj osobi za pomoć.

Čitajte, razgovarajte i igrajte se.
Zajedničko čitanje priča, prepričavanje događaja, društvene igre, slagalice, crtanje i razgovor razvijaju pažnju, govor, mišljenje, ustrajnost i sposobnost čekanja na red. To su važne vještine za školu, bez stvaranja pritiska da dijete unaprijed mora svladati školsko gradivo.

Dopustite različite emocije.
Dijete se može istodobno veseliti školi i bojati se odvajanja, novih ljudi ili nepoznatih pravila. Sve su te reakcije očekivane. Cilj nije ukloniti svaku nelagodu, nego pomoći djetetu da osjeti kako se s novim iskustvom može nositi uz podršku odraslih.

A kako se mogu pripremiti roditelji?

Djeca vrlo lako prepoznaju zabrinutost odraslih. Pokušajte pred djetetom govoriti o školi smireno i s povjerenjem. Izbjegavajte uspoređivanje s drugom djecom, najave poput: „Sada više nema igre” i zastrašivanje ocjenama, zadaćama ili učiteljima.

Prvih dana budite strpljivi. Djetetu će nakon škole možda trebati odmor, kretanje, igra ili samo vaša blizina. Umjesto niza pitanja čim izađe iz škole, možete započeti jednostavno:
„Drago mi je što te vidim. Ispričat ćeš mi kada budeš spreman ili spremna.”

Ne mora sve biti savršeno prvoga dana. Prilagodba je proces i svakom je djetetu potrebno različito vrijeme.

Najvažnije je da dijete u školu ponese osjećaj:
„Mogu pokušati. Smijem pogriješiti. Mogu tražiti pomoć. Moji odrasli vjeruju u mene.”

Dragi budući prvašići i roditelji, želimo vam mirne posljednje dane ljeta i radujemo se našem susretu 7. rujna!

Marina Pavlić
školska psihologinja