Dragi učenici, roditelji i članovi naše školske zajednice,
potaknuta događajima koji nas ovih dana zabrinjavaju, želim podsjetiti na ono što je u zaštiti djece najvažnije: prisutnost, povezanost i pravodobno traženje pomoći.
Sigurnost djeteta ne počinje na školskim vratima niti završava školskim zvonom. Ona se svakodnevno gradi u obitelji, školi i zajednici – načinom na koji razgovaramo, rješavamo sukobe, postavljamo granice, pokazujemo poštovanje i reagiramo kada primijetimo da nekome nije dobro.
Našu školu gradimo kao sigurno, uključivo i podržavajuće mjesto. Provodimo preventivne aktivnosti, razvijamo emocionalnu pismenost, učimo djecu nenasilnom rješavanju sukoba, međusobnom poštovanju, odgovornosti i traženju pomoći. Posebno njegujemo zajedništvo i osjećaj pripadnosti jer je djetetu važno znati da je viđeno, prihvaćeno i da se ima kome obratiti. Vrijednosti kojima učimo djecu nastojimo potvrđivati i vlastitim primjerom.
U tome su nam roditelji nezamjenjivi partneri. Kućni odgoj, jasne i dosljedne granice, zanimanje za djetetove odnose i svakodnevicu te spremnost da ga saslušamo bez brzog osuđivanja važni su temelji njegova razvoja. Pitajmo djecu ne samo kakvu su ocjenu dobila, nego i: „Kako si?“, „Je li te nešto povrijedilo?“, „Jesi li zbog nečega ljut ili zabrinut?“, „Trebaš li moju pomoć?“.
Obratimo pozornost na nagle ili dugotrajnije promjene: povlačenje, izraženu razdražljivost, strah, beznađe, teškoće sa spavanjem, odbijanje škole, prijetnje sebi ili drugima te neuobičajeno zanimanje za opasne predmete. Nijedan pojedinačni znak ne znači da je dijete opasno, ali jest poziv da zastanemo, razgovaramo i po potrebi zatražimo stručnu procjenu. Prijetnje i saznanja o mogućoj opasnosti ne smiju se prešutjeti ili odbaciti kao šala.
Ne čekajmo da teškoća preraste u krizu. Traženje pomoći nije slabost ni roditeljski neuspjeh – ono je znak brige, odgovornosti i snage.
Učenici i roditelji koji osjećaju zabrinutost, strah ili primjećuju da je djetetu potrebna podrška mogu se s povjerenjem obratiti školskoj psihologinji. Za razgovor nije potrebno unaprijed znati objasniti problem. Dovoljno je reći: „Zabrinut/a sam.“
Nitko ne bi trebao ostati sam sa svojom teškoćom. Sigurnost nisu samo pravila i zatvorena vrata. Sigurnost je i spoznaja da će nas, kada progovorimo, netko čuti, ozbiljno shvatiti i pomoći nam.
Čuvajmo jedni druge – razgovorom, pažnjom i pravodobnom podrškom.
Školska psihologinja
Na poveznici možete pročitati savjete za roditelje Kako biti podrška djetetu nakon tragičnog događaja koju je objavio UNICEF Hrvatska.
