Susret koji se nije planirao – ali se dogodio u srcu
U okviru Erasmus mobilnosti u Istanbulu imala sam priliku doživjeti nešto što nije bilo zapisano u programu, ali je možda bilo najvažnije iskustvo cijelog putovanja.
Susret.
Ne susret institucija.
Ne susret kurikuluma.
Ne susret sustava.
Nego susret ljudi.
U školi domaćina upoznala sam religijsku učiteljicu islamskog vjeronauka. U prostoru koji mi je bio stran, a istovremeno duboko poznat, dogodio se trenutak koji ne pripada ni jednoj religiji posebno, nego pripada čovjeku.
Stajale smo jedna pored druge – ona, učiteljica koja djecu uvodi u svijet islama, i ja, vjeroučiteljica koja djecu uvodi u kršćansku vjeru.
I ništa nije bilo suprotstavljeno.
Nije bilo potrebe za objašnjavanjem.
Nije bilo potrebe za uspoređivanjem.
Nije bilo potrebe za obranom.
Bio je samo pogled.
I osmijeh.
I tišina koja razumije.
U tom trenutku postalo mi je jasno: ono što učimo djecu možda nosi različita imena, ali ono iz čega učimo – isto je.
U našoj školi u Zagrebu, iako postoji i islamski vjeronauk, takav susret između mene i kolege koji predaje islamski vjeronauk još se nije dogodio. Djeca dolaze, prolaze, slušaju, uče, ali odrasli ponekad ostaju u svojim prostorima, odvojeni ne zidovima, nego navikom.
Ovaj susret u Istanbulu nije bio velik događaj.
Nije bio organiziran.
Nije bio služben.
Ali bio je istinit.
I možda baš zato važan.
Jer djeca ne uče samo ono što im govorimo. Uče ono što živimo.
Ako želimo učiti djecu poštovanju, otvorenosti i vjeri, to mora biti vidljivo i između nas odraslih.
Ovaj zagrljaj dviju učiteljica nije bio susret dviju religija. Bio je susret dviju žena koje rade isti posao – vode djecu prema smislu, prema dobru, prema nečemu većem od njih samih.
I možda je to ono što Erasmus zaista jest.
Ne razmjena znanja.
Nego razmjena čovječnosti.
U susretu drugoga, prepoznala sam isto.
Susret dviju učiteljica – susret koji nadilazi razlike.
Ivana Šokota, mag. theol.
