Osnovna škola Grigora Viteza Zagreb

Nakon toga smo u obnovljenom samostanu i crkvi sv. Filipa i Jakova pogledali film o Vukovaru, razgledali crkvu i čuli neke zanimljivosti iz rata vezane uz crkvu.

Kasnije smo se vratili u vojarnu i razgledavali tenkove, avione i naoružanje iz Domovinskog rata, a nakon toga išli na ručak. Poslije ručka išli smo na predavanje o miru i kviz, a predstavnici naše škole Mak i Matej osvojili su drugo mjesto. Nakon kviza smo se ukrcali u autobus i oko 16 sati krenuli prema Zagrebu.  U  Zagreb  smo, umorni i puni dojmova, došli oko 20 sati.

Sven Janči, 8.b

Vukovar

Izašao sam iz kuće u ranu zoru. Sa svojim razredom, 8. b iz Osnovne škole Grigora Viteza, putovao sam u Vukovar. Izašao sam iz kuće u pet ujutro. Oko mene je bio mrak i grad je izgledao kao da nitko nije godinama ovuda hodao. Čak ni obližnji kafić “Vivas” nije bio otvoren, a ja sam naviknut viđati ga kako neprestano buji životom. Našao sam se s prijateljima iz razreda ispred škole. Svi smo imali umorna lica i zajedno smo vani na hladnoći čekali autobus. U autobusu su već bili đaci iz druge škole s kojima smo brzo našli zajednički jezik. Pet minuta nakon što smo ušli u bus, mnogi su od nas počeli vaditi zvučnike. Već rano u zoru, kada je autocestom putovalo samo nekoliko automobila, slušala se glazba. Neki su spavali, a drugi su gledali kako se crveno sunce diže preko tamnih oblaka i kako se zora pretvara u svijetlo jutro. Ipak, nakon četiri sata putovanja, nekako smo se razbudili i živnuli.

Odmah po ulasku u grad vidjeli smo da je Vukovar mnogo drugačiji od našega Zagreba. Činio se kao vrlo malen grad, u nekim dijelovima napušten i razrušen. To ne čudi jer je grad zbog strašnog Domovinskog rata uvelike nastradao, na tisuće i tisuće branitelja i civila je umrlo, a populacija grada smanjila se upola. Tamo smo o svemu tome i koječemu drugome čuli na raznim, za nas pripremljenim, predavanjima. Hostel u kojem smo bili nalazi se na mjestu bivše vojarne pa su svuda oko nas bili avioni, tenkovi i razna druga vozila i oružja. Imali smo prilike naučiti više o tim vozilima i oružjima. Otišli smo i u Vučedol gdje smo saznali zanimljive stvari o povijesti toga mjesta. Saznali smo, među ostalim, da se na ovoj arheološkoj lokaciji proizvelo prvo pivo te da je lokalitet nekada davno bio jedan od najvećih gradova u Europi, što je teško vidljivo iz današnje perspektive toga mjesta.

Dvorac Eltz ponosno stoji na glavnoj ulici povijesnog grada Vukovara blizu plavog Dunava. Nedavno je restauriran pa smo ga vidjeli u njegovom punom sjaju, obojen žutom bojom koja dominira i upada u svačije oko. Unutrašnjost je ovog dvorca raskošna u skladu s barokom, razdobljem u kojem je izgrađen, pa sam se osjećao kao da putujem u prošlost. Nakon povratka u hostel krenuli smo na predavanje bivšeg branitelja koji se hrabro borio za Hrvatsku od samoga početka rata. Išli smo i pokraj poznatog vukovarskog vodotornja koji se nalazi na jednoj zelenoj livadi. Vodotoranj zbog stalnih granatiranja u ratu izgleda kao da će svaki trenutak pasti, ali se ipak drži i obnavlja. Hodajući glavnom ulicom, iznenadilo me koliko je zapravo kratka za glavnu ulicu u gradu. Hodali smo i dužim šetalištem pokraj brzog Dunava, a prekoputa smo vidjeli i zelene, tajanstvene šume. Grad je još dalje zahvaćen osjećajem napuštenosti, osjećaju se još uvijek posljedice rata. Mnoge su zgrade bile u ruševinama i njih se nije dalo zaobići.

Nakon zabave na brodu i duge neispavane noći, umorni smo se u sedam ujutro spustili na doručak. Imali smo cijeli dan pred sobom. Išli smo u posjet vukovarskom vodotornju, vukovarskoj bolnici (koja je granatirana u doba rata), hangaru, raznim muzejima i na kraju Ovčari gdje je ubijeno 200 nevinih ljudi. Dana 20. studenog 1991. oko 260 ljudi bilo je odvedeno iz bolnice, što ranjenika što osoblja, na Ovčaru. Tamo su bili poredani, okrenuti prema jami i - upucani. Netko tko je još pokazivao znakove života bio je usmrćen šakom ili lopatom. Za oko 60 ljudi nisu nađeni posmrtni ostatci pa se vode nestalima. Ipak je jedan čovjek pobjegao i rekao sve policiji te tako zapravo razotkrio zločin koji se nikako drugačije ne bi razotkrio. Kada smo došli tamo, bio je lijep dan i jasno su se mogle vidjeti zelene ravnice koje su se pružale toliko daleko da se ništa drugo nije vidjelo. Bilo je na neki način nadrealno. No kad smo došli do mjesta zločina, osjetila se jedna potpuno nova atmosfera. Svi smo nekako bili tihi i osjetilo se nešto drugačije. Tijekom minute tišine za žrtve mogao sam čuti kucanje svojeg srca. Oko nas nije bilo gotovo ničeg pa je to vjerojatno razlog zašto su agresori izabrali ovo mjesto za takav strašan ratni zločin.

Posjet vukovarskoj bolnici je isto pobudio neke osjećaje u meni. Bolnica je danas dijelom pretvorena u normalnu, modernu, funkcionalnu instituciju. No podrum i neka druga područja su pretvorena u neku vrstu muzeja. Bila je to čudna kombinacija, ali je itekako ostavila dojam. Tijekom rata, sveopće je pravilo da se ne bombardiraju niti oštećuju bolnice. Agresor to nije poštivao i redovito je granatirao bolnicu. Zbog toga se mogu vidjeti razna oštećenja te rupe u stropovima kroz koje su padale bombe. Ulaskom u podrum, dogodilo se isto što i na Ovčari - atmosfera se potpuno zamračila. Vidjeli smo razne lutke koje su predstavljale ljude u bolnici. Mogli su se vidjeti neki strašni prizori i vladala je opća nelagoda u tom tamnom podrumu. Na kraju, imena nekih žrtava su se pojavljivala na zidovima bolnice što je doprinijelo efektu tuge i nelagode.

Krenuli smo na kviz, gdje je publika navijala za svoje škole. Mi smo završili drugi.

Povratak u Zagreb započeo je u pola četiri. Putovanje je ostavilo velik dojam na mene i dovelo me do nekih nova spoznaja koje nikad neću zaboraviti. Naučio sam puno toga što nikad prije ne bih rekao da je istina i mislim da je vrijedna i dobra odluka povesti osme razrede na učenje o nečemu što se čini kao da je bilo davno, a zapravo se dogodilo nedavno. Iako umorni, puni znanja smo gledali zalazak sunca i napokon stigli u Zagreb, gdje smo ubrzo svi zaspali.

Mak Terbovc, 8.b

Vukovar

Vukovar - Herojski Grad. Jako me se dojmio, moram priznati. Obnovljen je i vrlo lijepo uređen. Kuće su u lijepim bojama, ispred (ili oko) većine kuća mali vrt, a malo zelenila i drveća ima i po centru grada. Nasred grada neobnovljen vodotoranj kao znak strahota koje su se tamo događale. Najviše me pogodila Ovčara, hangar i put do tamo. Nakon Memorijalnog groblja, uređenom cestom, vozili smo se kroz ravnice i polja. Sijalo je sunce, no oko srca mi nije bilo toplo znajući da idemo prema polju gdje su strijeljali nedužne ljude. Znala sam da se vozimo prema prvoj masovnoj grobnici u Europi i nisam znala što ćemo sve vidjeti tamo. U daljini sam vidjela neki čvrsti objekt. To je bio hangar koji je danas spomen dom, a 1991. su tamo odveli ljude kako bi ih mučili prije nego ih ubiju. Izašli smo iz autobusa i hodajući krenuli prema hangaru. Vani je bilo toplo, no kada smo ušli unutra, bilo je puno hladnije. Bio je mrak i nije se grijalo kako bi se dočaralo kako je bilo tamo dovedenim ljudima. Zidovi su bili kameni, no krov i vrata ostavljeni su limeni, kako su i prije bili. Vrata su zaglavljena kako nitko nikada više ne bi mogao biti zarobljen tamo, a na zidovima su bile slike osoba koje su, nažalost, tada zarobili. Njih 267 dovedeno je tamo 20. studenoga 1991. godine, istom cestom kojom smo se mi maloprije vozili. Ispod slika bila je slama na kojoj su ljudi ležali, a na slamu su stavljene neke njihove osobne stvari poput satova, svjedodžbi... U sredini hangara bila je spirala koja je završavala svjećicom. Spirala je bila u tami, no po spirali su se kretala osvijetljena slova, to jest imena stradalih, koja su nakraju dolazila do svjećice. To je napravljeno kako bi se prikazalo kako su ti ljudi umrli i padali u tamu, ali nakraju ipak pronalaze mir i dolaze do vječnog svjetla. Ušli smo u autobus i krenuli prema Masovnoj grobnici Ovčara. Oko nas su se i dalje vidjele samo ravnice i polja te na jednom dijelu rijetka šuma. Stigli smo do grobnice koja je bila prekrivena i označena malim grmovima. Pored točne lokacije grobnice stoji spomenik kojeg je Slavomir Drinković napravio u obliku sivog obeliska s grlicom, bez glave. To je tamo u spomen stradalima koji su nađeni u grobnici. Do hangara ih je dovedeno 267, u hangar ih je ušlo 261 (šestero puštenih je i dan danas živo), a na Ovčari ih je nađeno 200. Njih 61 nije nađeno. Duboko se nadam da će ih se pronaći i time podariti mir njima i njihovim voljenima.
Luna Culjak, 8.b