Osnovna škola Grigora Viteza Zagreb

Uskoro završam sa svojim osnovnoškolskim obrazovanjem  što znači da završavam s jednim važnim životnim poglavljem i započinjem s potpuno novim i nepoznatim. Sama pomisao na novi početak u meni pobuđuje različite osjećaje. Strah je jedan od tih osjećaja jer iza sebe ostavljam nešto poznato, meni drago: moje profesore, prijatelje, školske klupe i hodnike u kojima sam u ovih prošlih osam godina odrastala, sazrijevala te naučila neke važne životne lekcije. Napuštam klupe u kojima sam se smijala, ponekad i plakala. Klupe koje su čule toliko naših malih, slatkih tajni i svjedočile svim našim lijepim i manje lijepim trenutcima. Ipak, jače od tog straha su znatiželja i uzbuđenost jer te nove stranice novog poglavlja tek treba ispisati. Uzbuđena sam jer sam sigurna da za sve nas to novo poglavlje donosi toliko puno divnih ljudi i nezaboravnih trenutaka, novih mogućnosti i prilika te uspomena koje tek treba stvoriti. Ovih osam godina sam toliko toga naučila. Ne mislim samo na sve te razne formule, definicije, godine i podatke. Važnije od svega toga su bile životne lekcije, lekcije o ljudima, o prijateljstvu, a ponekad i o tome da svijet nije baš tako lijepo i savršeno mjesto kao što nam se činilo dok smo bili djeca. Možda sam nekada bila žalosna i bilo mi se teško nositi s tom spoznajom, ali sada znam da je sve to bio dio mog odrastanja koje zapravo još uvijek traje. U ovu sam školu došla kao klinka, razigrano šestogodišnje dijete, a sada ju napuštam kao četrnaestogodišnja djevojka puna samopouzdanja i zahvalnosti na svim dragim i divnim ljudima koji su bili dio ovog osnovnoškolskog odrastanja. Zahvalana sam i onim zaista dragim, ali i onim manje dragim ljudima koje sam upoznala jer sada znam da su i oni u moj život ušli s razlogom. Iza nas ostaju ovo nezaboravno iskustvo i putovanje: toliko uspomena, anegdota, smijeha, doživljaja, druženja, cijelo jedno bezbrižno odrastanje, cijelo jedno djetinjstvo. No, dan za danom, godina za godinom, kako to već ide, stigli smo i do tog trenutka, trenutka kada će svatko od nas morati zastati na raskrižju i izabrati novi put, svoj put. Trenutak kada ćemo se možda zadnji put pogledati u oči još uvijek kao tinejđeri vođeni podivljalim hormonima koji su roditeljima i profesorima zadavali tolike nevolje. Tko zna kako će naš sljedeći susret izgledati? Hoćemo li biti ozbiljniji, odgovorniji, gdje će nas život odvesti, koje ćemo priče ispričati, kakvi ćemo ljudi postati...?  Ne znam, ali nije ni bitno jer ću vas se uvijek sjećati onakvih kakvi ste baš danas. Zbogom moj 8.a!♡        

Svim osmašima želimo puno uspjeha u životu!